Mane i vrline. 12. Razboritost

Draga braćo i sestre, dobar dan!

Današnju katehezu posvećujemo kreposti razboritosti. Ona, zajedno s pravednošću, jakošću i umjerenošću tvori takozvane stožerne kreposti koje nisu isključiva povlastica kršćana, nego pripadaju baštini drevne mudrosti, posebno grčkim filozofima. Stoga je upravo tema kreposti bila jedna od najzanimljivijih tema u opusu susreta i inkulturacije.

U srednjovjekovnim spisima predstavljanje vrlina nije jednostavno nabrajanje pozitivnih osobina duše. Sagledavajući klasične autore u svjetlu kršćanske objave, teolozi su zamislili sedam kreposti – tri bogoslovne i četiri stožerne – kao neku vrstu živog organizma, gdje svaka krepost ima skladan prostor koji zauzima. Postoje bitne i dodatne kreposti, kao što imamo pilastre, stupovlje i kapitele. Eto, možda ništa bolje od strukture srednjovjekovne katedrale ne može predočiti sklad koji postoji u čovjeku i njegovu neprestanom stremljenju dobru.

Krenimo, dakle, od razboritosti. To nije krepost plašljive osobe, koja se uvijek koleba i oklijeva što poduzeti. Ne, to je pogrešno tumačenje. To nije ni samo oprez. Staviti razboritost na prvo mjesto znači da je čovjekovo djelovanje u rukama njegove inteligencije i slobode. Razborita osoba je kreativna: razmišlja, procjenjuje, nastoji razumjeti složenost stvarnosti i ne dopušta da je preplave emocije, lijenost, pritisci i iluzije.

U svijetu u kojem prevladava pojavnost, površne misli, banalnost bilo dobra bilo zla, vrijedi se prisjetiti drevne lekcije o razboritosti.

Sveti Toma, tragom Aristotela, naziva je „recta ratio agibilium“ („ispravna norma djelovanja“). To je sposobnost upravljanja činima kako bi ih se usmjerilo prema dobru; zato je se naziva još i „kormilarom krepostî“. Mudar je onaj ili ona koji znaju birati: sve dok ostaje na knjigama, život je uvijek lak, ali usred vjetrova i valova svakodnevice sasvim je druga stvar, često smo nesigurni i ne znamo kojim nam je putom ići. Onaj tko je mudar ne bira nasumce: prije svega zna što hoće, dakle razmišlja o situacijama, traži savjet od drugih i, širinom pogleda i unutarnjom slobodom, izabire kojim će putom krenuti. To ne znači da ne može pogriješiti – na kraju krajeva svi smo mi uvijek ljudi – ali će bar izbjeći velika zastranjenja. U svakoj sredini, nažalost, ima onih koji nastoje ukloniti probleme lakomisleno i brzopleto ili uvijek zametnuti svađu. Razboritost je, međutim, osobina onoga tko je pozvan vladati: zna da je je teško upravljati, da ima mnogo raznih gledišta i da ih se mora nastojati uskladiti, da se mora činiti dobro ne nekima nego svima.

Razboritost također uči da je, kako se običava reći, „izvrsno neprijatelj dobra“. Previše revnosti, naime, u nekoj situaciji može dovesti do katastrofe: može srušiti zgradu koju se, međutim, trebalo graditi postupno; može dovesti do sukobâ i nerazumijevanjâ; može čak raspiriti nasilje.

Razborita osoba zna čuvati sjećanje na prošlost, ne zato što se plaši budućnosti, nego zato što zna da je tradicija baština mudrosti. Život je satkan od neprestanog preklapanja starog i novog i nije dobro uvijek misliti da svijet počinje od nas, da se s problemima moramo suočavati ispočetka. Razborita osoba je također dalekovidna. Jednom kad se odluči za cilj kojem će težiti, ona zna da mora osigurati sva sredstva da ga postigne.

Mnogi odlomci iz Evanđelja pomažu nam učiti se razboritosti. Na primjer: razborit je onaj koji gradi kuću na stijeni a nerazborit onaj koji je gradi na pijesku (usp. Mt 7, 24-27). Mudre su djevice one koje nose sa sobom ulje za svoje svjetiljke a lude one koje ne nose (usp. Mt 25, 1-13). Kršćanski je život spoj jednostavnosti i mudrosti. Pripremajući svoje učenike za poslanje, Isus im preporučuje: „Evo, ja vas šaljem kao ovce među vukove. Budite dakle mudri kao zmije, a bezazleni kao golubovi!“ (Mt 10, 16). Kao da se želi reći da nas Bog ne želi samo svetima, već nas želi inteligentno svetima, jer bez razboritosti se u tren oka skrene s pravoga puta!

_______________________________

U sklopu pozdrava vjernicima na talijanskom jeziku

[…] Slavili smo jučer svetkovinu svetoga Josipa, zaštitnika sveopće Crkve. Želim zajedno s vama povjeriti njegovoj zaštiti Crkvu i čitav svijet, posebno sve očeve koji u njemu imaju poseban uzor za nasljedovanje.

Svetom Josipu preporučujemo također stanovništvo napaćene Ukrajine i Svete Zemlje – Palestina, Izrael – koje silno pati od užasa rata. I nikada ne zaboravimo ovo: rat je uvijek poraz. S ratom nema napretka. Moramo uložiti sve napore oko pregovora kako bi se okončao rat. Molimo za to.