Ne dajmo da nas ometa ono izvanjsko, nego stvorimo prostor u srcu za Isusa koji dolazi

Draga braćo i sestre, dobar dan!

Na ovu treću nedjelju došašća, koja se naziva nedjelja „radosti“, Božja Riječ nas poziva s jedne strane na radost, a s druge na svijest da život uključuje također trenutke sumnje, u kojima je teško vjerovati.

I radost i sumnja predstavljaju iskustva koja su sastavni dio našeg života.

Na izričiti poziv na radost proroka Izaije: „Nek’ se uzraduje pustinja, zemlja sasušena, neka kliče stepa, nek’ ljiljan procvjeta“ (35, 1), u Evanđelju se suprotstavlja sumnja Ivana Krstitelja: „Jesi li ti Onaj koji ima doći ili drugoga da čekamo?“ (Mt 11, 3). Naime, prorok vidi onkraj te situacije: pred sobom ima obeshrabrene ljude: ruke klonule, koljena klecava, preplašena srca (usp. 35, 3-4). To je ista stvarnost koja stavlja vjeru u kušnju u svakom vremenu. Ali Božji čovjek vidi dalje od toga, jer mu Duh Sveti daje da u svome srcu oćuti snagu svoga obećanja, i on naviješta spasenje: „Budite jaki, ne boj se! Evo Boga vašega […] on sâm hita da nas spasi“ r. 4). I tada se sve preobražava: pustinja cvjeta, utjeha i radost zavladaju izgubljenim srcima, hromi, slijepi, nijemi ozdravljaju (usp. rr. 5-6). To je ono što se ostvaruje Isusovim dolaskom: „Slijepi progledaju, hromi hode, gubavi se čiste, gluhi čuju, mrtvi ustaju, siromasima se navješćuje evanđelje“ (Mt 11, 5).

Ovaj nam opis pokazuje da spasenje obuzima čitavog čovjeka i preporađa ga. Ali to novo rađanje, uz radost koja ga prati, uvijek pretpostavlja umiranje nama samima i grijehu koji je u nama. Otud poziv na obraćenje, koji je u temelju i Krstitelja i Isusova propovijedanja; posebno se radi o tome da stubokom promijenimo predodžbu koju imamo o Bogu.

A vrijeme došašća potiče nas činiti upravo to pitanjem koje Ivan Krstitelj postavlja Isusu: „Jesi li ti Onaj koji ima doći ili drugoga da čekamo?“ (Mt 11, 3). Pomislimo na to kako je Ivan čitav život čekao Mesiju; njegov način života, samo njegovo tijelo protkano je tim očekivanjem. To je i razlog zašto ga Isus hvali ovim riječima: nitko nije veći od njega među rođenima od žene (usp. Mt 11, 11). Pa ipak, i on se morao obratiti Isusu.

I mi smo, poput Ivana, pozvani prepoznati lice koje je Bog odabrao preuzeti na sebe u Isusu Kristu, a to je ponizno i milosrdno lice.

Advent je vrijeme milosti. Govori nam da nije dovoljno vjerovati u Boga: potrebno je čistiti svoju vjeru svaki dan. Riječ je o tome da se pripremamo dočekati ne neki lik iz bajke, nego Boga koji nas zove, koji nas uključuje i pred kojim se nameće jedan izbor. Dijete koje leži u jaslama ima lice naše najpotrebnije braće i sestara, siromašnih koji „su… povlašteni dio tog otajstva i često su više i bolje od drugih kadri prepoznati prisutnost Boga među nama“ (Ap. pis. Admirabile signum, 6).

Neka nam Djevica Marija pomogne da, dok se približavamo Božiću, ne dopustimo da nam odvraća pažnju ono izvanjsko, nego stvorimo prostor u srcu za Onoga koji je već došao i želi doći ponovno kako bi izliječio naše bolesti i dao nam svoju radost.

Nakon Angelusa

Pozdravljam vas, draga djeco, koji ste došli s kipićima Djetešca Isusa za vaše jaslice. Od srca ih blagoslivljam. „Jaslice su poput živog evanđelja […]. Dok promatramo prizor Isusova rođenja pozvani smo poduzeti hod u duhu privučeni poniznošću Boga koji je postao čovjekom kako bi se susreo sa svakim muškarcem i ženom. I otkrivamo da nas On toliko ljubi da je postao jedno s nama kako bismo i mi mogli postati jedno s Njim“ (Apostolsko pismo Admirabile signum).

Za manje od godinu dana, od 13. do 20. rujna 2020., u Budimpešti će se održati 52. Međunarodni euharistijski kongres. Euharistijski kongresi već više od jednoga stoljeće podsjećaju da je euharistija u središtu života Crkve. Tema idućeg Kongresa bit će: „Svi su izvori moji u tebi!“ (Ps 87, 7). Molimo da „taj euharistijski događaj u Budimpešti potakne kršćanske zajednice na obnovu“ (Obraćanje članovima Papinskog odbora za međunarodne euharistijske kongrese, 10. studenoga 2018.).