Crkva putnica

Draga braćo i sestre, dobar dan!

U današnjem Evanđelju (usp. Lk 9, 51-62), sveti Luka započinje izvješće o Isusovom posljednjem putovanju prema Jeruzalemu, koje će se završiti u 19. poglavlju. To je dugi hod, ne samo zemljopisno i prostorno, nego i duhovno i teološki, prema ispunjenju Mesijina poslanja. Isusova odluka je radikalna i potpuna, a oni koji ga slijede pozvani su povesti se za njegovim primjerom. Danas nam evanđelist stavlja pred oči tri osobe – tri slučaja poziva, mogli bismo reći – koji ističu ono što se traži od onih koji žele slijediti Isusa do kraja, potpuno.

Prvi mu obećava: „Za tobom ću kamo god ti pošao“ (r. 57). Velikodušan je! Ali Isus odgovara da Sin Čovječji, za razliku od lisica koje imaju brlog i ptice koje imaju gnijezda, „nema gdje bi glavu naslonio“ (r. 58). Apsolutno siromaštvo Isusovo. Isus je, naime, napustio roditeljski dom i odrekao se svake sigurnosti kako bi naviještao Božje kraljevstvo izgubljenim ovcama svoga naroda.

Tako je Isus nama svojim učenicima pokazao da naše poslanje u svijetu ne može biti statično, već putujuće. Kršćanin je putnik. Crkva je po svojoj naravi u pokretu, ne sjedi nepomična i mirna u svom ograđenom prostoru. Otvorena je najširim obzorima, poslana – Crkva je poslana! – donositi Evanđelje na ulice i doprijeti do ljudskih i egzistencijalnih periferija.

To je prva osoba.

Drugi kojega Isus susreće prima poziv izravno od Njega, ali on odgovara: „Dopusti mi da prije odem i pokopam oca” (r. 59). To je opravdan zahtjev, utemeljen na zapovijedi da se poštuje oca i majku (usp. Izl 20, 12). Međutim, Isus odgovara: „Pusti neka mrtvi pokapaju svoje mrtve“ (r. 60). Ovim, namjerno provokativnim riječima, On želi potvrditi primat nasljedovanja i naviještanja Božjega kraljevstva, čak i nad najvažnijim stvarnostima, kao što je obitelj.

Hitnost prenošenja evanđelja drugima, koja lomi okove smrti i inaugurira vječni život, ne dopušta odgađanja, već zahtijeva spremnost i raspoloživost. Dakle, Crkva je putujuća stvarnost, a ovdje je Crkva odlučna, djeluje brzo, trenutačno, bez odgađanja.

Treći također želi slijediti Isusa, ali pod jednim uvjetom: učinit će to nakon što se oprosti od svojih. Učitelj kaže ovome: „Nitko tko stavi ruku na plug pa se obazire natrag, nije prikladan za kraljevstvo Božje“ (r. 62). Nasljedovanje Isusa isključuje žaljenja i osvrtanje za sobom i zahtijeva krepost odlučnosti.

Da bi slijedila Isusa, Crkva kreće na put, djeluje odmah, brzo i odlučno. Vrijednost tih uvjeta koje je postavio Isus – putnički karakter, spremnost i odlučnost – ne krije se u nizu „ne“ dobrim i važnim stvarima u životu. Naglasak, radije, treba staviti na glavni cilj: postati Kristov učenik! Slobodan je to i svjestan izbor, učinjen iz ljubavi, kako bi se uzvratilo Bogu na neprocjenjivoj milosti, a ne učinjen način da se promiče samoga sebe. To je tužno!

Jao onima koji misle slijediti Isusa radi vlastite samopromocije, to jest, zato da stvore karijeru, da se osjećaju važnima ili da se dokopaju nekog prestižnog mjesta.

Isus želi da budemo nošeni velikom ljubavlju prema Njemu i evanđelju. To je velika ljubav srca koja se pretvara u konkretne geste bliskosti, blizine s braćom koja najviše trebaju prihvaćanje i brigu. Upravo kao što je On sam živio.

Neka nam Djevica Marija, slika Crkve na putu, pomogne slijediti Gospodina Isusa s radošću i, s obnovljenom ljubavlju, naviještati braći Radosnu vijest spasenja.

Nakon Angelusa

Draga braćo i sestre!

U posljednjim satima svjedočili smo u Koreji dobrom primjeru kulture susreta. Pozdravljam protagoniste uz molitvu da ova značajna gesta bude daljnji korak na putu mira, ne samo na tom poluotoku, nego u korist čitavoga svijeta.

Ovog posljednjeg dana lipnja svim radnicima želim da si tijekom ljeta mogu priuštiti odmor koji će biti od koristi njima i njihovim obiteljima.

Molim za one koji su ovih dana najviše trpjeli od posljedica vrućine: bolesne, starije osobe, ljude koji moraju raditi na otvorenom, na gradilištima… Neka nitko ne bude napušten ili izrabljivan!