The Holy See
back up
Search
riga

VISITA IN CROAZIA DEL SEGRETARIO DI STATO

MOLITVENO BDIJENJE MLADIH
U KATEDRALI U ZAGREBU

Subota, 20. rujna 2008.

       

Uzoriti gospodine,
draga subraćo biskupi i svećenici,
dragi mladi,

velika mi je radost sudjelovati večeras u ovom susretu s vama, draga mladeži, koji ste budućnost i nada društva i Crkve u Hrvatskoj. U školi don Bosca, u salezijanskoj kongregaciji, naučio sam upoznavati i poštivati mlade, koji mogu biti ili „sunce“ ili „oluja“ sutrašnjice. O novim naraštajima ovisi budućnost čovječanstva. S povjerenjem na mlade gleda i Papa Benedikt XVI., koji me je zadužio da vas od njega najsrdačnije pozdravim. Još uvijek mu je pred očima i u srcu živa slika nedavnoga Međunarodnoga Susreta Mladih, koji se u srpnju održao u Sydneyu, u Australiji. Šarolika rijeka mladića i djevojaka mirno je preplavila metropolu i narod se mogao diviti njihovu duhu zdrave radosti, njihovoj svježoj i spontanoj duhovnosti, njihovom neumornom zanosu i lakoći s kojom su se međusobno bratimili. Dolazili su sa svih strana svijeta i odmah su se prepoznali kao članovi jedne iste obitelji okupljene oko zajedničkoga Oca, ispovijedajući istu vjeru u Krista, vođeni istim Duhom Svetim. Kolike li je lijepe uspomene ovaj događaj ostavio i u mojoj duši!

No vratimo se sada k vama, dragi mladi iz Zagreba: hvala vam za poziv koji ste mi uputili. Sve vas s velikom ljubavlju pozdravljam i grlim zajedno s vašim odgojiteljima i svećenicima koji vas prate te s vašim obiteljima. Oživimo ovu večer, na neki način, ono isto raspoloženje sa Svjetskoga Dana Mladih, na kojem su zasigurno i neki mogli radosno sudjelovati. Oživimo posebno ozračje sabranosti i slavlja, molitve, osluškivanja i tišine veliko bdijenja održanoga u subotu uvečer, 9. srpnja na hipodromu Randwick u Sydneyu. ÂŽeljeli ste da i ovaj naš susret bude molitveno bdijenje.

Moliti i bdjeti: dvije su riječi koje nas podsjećaju na dramatične  i otajstvene trenutke kroz koje je u Getsemaniju prolazio Isus i njegovi učenici nakon posljednje večere, uoči njegove muke i smrti na križu. Na tom, njemu bliskom mjestu, u maslinskom vrtu, naš je Spasitelj molio u potpunoj samoći jer su njegovi prijatelji, učenici – kao što dobro znate – zaspali i nisu bili sposobni niti na kratko mu se pridružiti. Bila je to za Isusa neopisiva agonija, prava unutarnja borba koja ga je dovela do znojenja krvlju, bijaše to teška kušnja s kojom se Gospodin suočio potpomognut molitvom predanja u ruke nebeskoga Oca. Koja strašna suprotnost između Isusa koji trpi i učenika koji su se dopustili pobijediti snom! Božanski ih je Učitelj više puta pokušavao probuditi; više puta ih je pozvao da ga podrže, da mu se pridruže u njegovoj molitvi. No oni su ga praktički ostavili sama i to je bilo, kako jednom reče Papa Ivan Pavao II., „propušteno“ bdijenje. Zato mi trebamo bdjeti, gotovo kao da nadoknadimo manjak pažnje a tako i ljubavi od strane učenika. Bdjeti je moliti, a moliti je pitanje ljubavi, kako je govorio Sveti Augustin.

Ne stoji li da ono što se zbilo onda, da se može dogoditi i danas, u naše vrijeme? Ne događa li se da mnogi kršćani ni danas ne pronalaze vremena da bdiju s Kristom jer su previše zaokupljeni zemaljskim brigama? Nije li moguće da se mnogi mladi dopuste prevariti i zavesti zavodljivostima zla, zamkama lažnih rajeva droga i razornim silama mnogih drugih lažnih svjetala koje zasljepljuju oči, obmanjuju razum i ubijaju srce? Isusova agonija u Getsemaniju se i danas nastavlja u svijetu; nastavlja se u Crkvi i u životu svakoga kršćanina: evo zašto je svima upravljen poziv da mole i bdiju. „Bdijete i molite da ne padnete u napast – reče Isus učenicima nesposobnima da bdiju s njim – jer duh je spreman, ali tijelo je slabo“. I mi, Kristovi učenici u ovom našem vremenu, ne bismo li trebali naučiti prevrijednu lekciju tog dramatičnog bdijenja Velikoga Četvrtka. Dragi mladi, ne dajte se privući duhom svijeta, ostanite nadasve budni i bdijete: bdijte i molite da ne padnete u napast.

Ovu večer, u ovoj predivnoj katedrali koja je privilegirano mjesto tišine i molitve, otvorimo misli i srce zahtjevnoj riječi božanskoga Učitelja, jedinoga koji nas može trgnuti iz naših varljivih snova, koji često postaju more; jedinoga koji može učiniti da procvjeta pustinja naših razočaranja i ispuniti prazninu našega srca; jedinoga koji može odagnati strahove i tugu s obzora naše budućnosti. Isus nas zove po imenu kao što je to učinio i onda s apostolima: Petre, Jakove, IvaneÂ… probudite se, slijedite me, budite sa mnom! Njegov poziv, njegova riječ, u prvi mah mogu se učiniti prezahtjevnima, no samo Isus nas može probuditi iz uspavanosti grijeha i ravnodušnosti, samo nas on može osloboditi sebičnosti koja rađa samoćom, nezadovoljstvom i tako čak i očajanjem. Ako prihvatimo njegov poziv, možemo nadvladati sve što nas uvodi u smrtni san duha, možemo se preporoditi na novi život, na život milosti, na život u Duhu Svetome.

Otvorimo stoga srce Isusovoj riječi! Večeras, on i nama ponavlja: „Hoće li tko za mnom, neka se odreče samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom“ (Mt 16, 24). Maloprije smo čuli ove njegove riječi, donesene od evanđeliste Mateja. One su poziv da ga se slijedi bez predomišljanja, bezuvjetno, odričući se samih sebe i pouzdajući se potpuno i jedino u njega. Ali kako je to moguće – pitamo se – i kuda nas vodi to nasljedovanje Krista? Vrijedi li riskirati vlastiti život za evanđelje? Zašto bih trebao vjerovati Kristu i pouzdavati se u nj? Ova nas pitanja u našem srcu vode do jednog drugog pitanja koje je najvažnije za naše postojanje: tko je za mene Krist? O našem odgovoru ovise zapravo smisao i vrijednost koju možemo dati životu. No, za odgovoriti na taj upit, koji si je svatko od nas na ovaj ili na onaj način u mladosti postavio i koje nastavlja odzvanjati u nama, mada na druge načine, potrebno je susresti Isusa. Doista, da bi se nekoga moglo slijediti, nužno je prethodno upoznati ga, a da bi ga se upoznalo treba ga osobno susresti.

Tko je Isus? Još od djetinjstva pomagali su vam spoznati to u obitelji, u katekizmu, u župi, u školiÂ… tako ste sigurno naučili zbližiti se s njim. Naučili ste da je, nakon svoga djetinjstva i godina mladosti,  dok je u Nazaretu rastao u dobi, mudrosti i milosti (Lk 2,52), primio krštenje i započeo svoje javno djelovanje. Prošao je Palestinom čineći dobro, naviještajući kraljevstvo Božje, liječeći svaku bolest i nemoć, sve do ispunjenja svoga otkupiteljskoga poslanja smrću na križu i uskrsnućem. Misija koju je poslije povjerio apostolima sažeta je u zapovijed ljubavi: ljubiti svaku osobu kao što je on nas ljubio, sve do predanja vlastitoga života za braću. Dragi mladi, osjetite se ljubljenima od Isusa, takvi kakvi jeste, s vrlinama i slabostima. Samo vas njegova ljubav može učiniti uistinu sretnima. Idite mu ususret, još više, dopustite se privući od njega i stisnite ruku koju vam pruža; predajte mu s povjerenjem svoj život kao što je to on učinio nebeskomu Ocu. Njegova blizina – to iskusi svatko tko mu se povjeri – raspršuje strah, njegova ljubav ispunja srce, njegov pogled štiti, njegova je riječ vodstvo i svjetlost našem zemaljskom hodu.

Na ovom se mjestu spontano postavlja drugo pitanje: tko nam može učiniti da susretnemo Isusa i tko nam može dati snagu da ga slijedimo? Sveti Otac Benedikt XVI., u zaključnom slavlju Svjetskoga Dana Mladih u Sydneyu, podsjetio je mlade tko je Duh Sveti, treća osoba Presvetoga Trojstva. Poznajete li Duha Svetoga? Jeste li bliski? Dragi mladi, prema obećanju koje je Isus dao apostolima u dvorani posljednje večere, Duh Sveti je taj koji nas uvodi u puninu života, istine i ljubavi. Njegova snaga, sila ljubavi, nije nešto što možemo zaslužiti ili zadobiti; možemo je samo kao čisti dar primiti. Kada ga primimo u naša srca, Duh Sveti nas mijenja iznutra; ali mu trebamo dopustiti da prodre kroz tvrdu koru ravnodušnosti, duhovnoga umora i slijepoga konformizma prouzrokovanih u nama mentalitetom sekulariziranog i hedonističkog vremena. Sve ovo znači odreći se samih sebe, prema Isusovu pozivu, uzeti svoj križ i slijediti ga.

Snaga Duha Svetoga darovana nam je po krštenju i po sakramentu potvrde, kojega su mnogi od vas već primili, a neki će to učiniti sljedećih godina. Sjetite se onoga što je Papa rekao mladima u Sydneyu: „primiti pečat Duha Svetoga znači biti neizbrisivo obilježeni, zastalno promijenjeni, znači postati nova stvorenja. Za one koji su primili ovaj dar, ništa više ne može biti isto! Biti «kršteni» u Duhu znači biti zapaljeni ljubavlju Božjom. Biti «napojeni» (usp. 1 Kor 12,13) znači biti osvježeni ljepotom Božjega plana za nas i za svijet te postati sa svoje strane izvor svježine za druge“. Te je dodao: „biti «opečaćeni Duhom» nadalje znači ne bojati se braniti Krista, puštajući da istina evanđelja prožme naš način gledanja, mišljenja i djelovanja, dok radimo za trijumf civilizacije ljubavi“. Sveti Ignacije Antiohijski, mučenik iz drugoga stoljeća, ostavio nam je sjajan opis sile Duha Svetoga koji prebiva u nama. On govori o Duhu kao o fontani žive vide koja struji kroz naše srce i šapće: „Dođi, dođi k Ocu!“ (Ai Romani, 6,1-9).

Evo dakle kako nas susresti, upoznati, zavoljeti i slijediti Isusa, zahvaljujući otajstvenom djelovanju Duha Svetoga, vodi k upoznavanju nebeskoga Oca i istinskoga cilja našega postojanja: raju. Dragi mladi, zajedno hodimo k Nebu čineći dobro na ovoj zemlji, ljubeći svoje prijatelje a i neprijatelje, pomažući prvenstveno svojim vršnjacima pronaći pravi smisao života, susrećući Isusa i otkrivajući ljepotu pripadanja kršćanskoj zajednici, Crkvi. Crkva je vaša obitelj, te kao i svaka obitelj treba vas mlade i vaše oduševljenje, kako bi po vašoj radosti i velikodušnosti, vašem svjedočenju i služenju potrebnima u različitim oblicima volontarijata današnjim ljudima pokazala Kristovo lice.

Dragi mladi Hrvati, imate jedinstven uzor u koji se možete ugledati: Blaženi Alojzije Stepinac, primjer konkretnog kršćanskog života i za naše dane. Već kao mladić bio je cjelovita osoba koja ikada nije odvajala život od vjere, kao mladić bio je već istinski Kristov apostol. Njegov put prema svećeništvu nije bio lak, no uvijek, kao učenik, vojnik, zemljoradnik ili sjemeništarac, nastojao je ostvariti Božju volju, sve do mučeništva. Znajte i vi kao on hrabro izabirati; slijedite svoj poziv slušajući glas Božji bez straha, bilo da vas zove da budete svećenici, redovnici ili redovnice, bilo da ste pozvani svjedočiti evanđelje u obiteljskom životu, spremni uvijek stati u obranu istinskih vrijednosti, čak i onda kada se zbog toga treba suprotstaviti prevladavajućem mišljenju. „Za mene je živjeti Krist“ (Fil 1,21): neka ovo geslo apostola Pavla bude ideal i vašega života, kao što ste imali priliku promišljati za vrijeme pripremnoga tjedna proslave desete obljetnice proglašenja Alojzija Stepinca blaženim. Neka vas nadasve čuva Gospa, kojoj povjeravam svakoga od vas i vaše obitelji. Nastavite bdjeti i moliti s njom, a sutra ujutro na trgu pred ovom veličanstvenom katedralom slavit ćemo svetu Misu. Hvaljen Isus i Marija!

           

top