|
|
|
|
|
|||
|
|||
|
IVAN MERZ (1896-1928)
Časni sluga Boji Ivan Merz rodio se 16. prosinca 1896. u Banjoj Luci, gdje je i krten 2. veljače 1897. Ovdje je pohađao osnovnu i srednju kolu. Provevi kraće vrijeme u Vojnoj Akademiji u Bečkome Novom Mjestu, upisao se 1915. na Bečko sveučilite, eleći se kao profesor posvetiti podučavanju i odgoju mladei u Bosni, po primjeru svojega profesora Ljubomira Marakovića, kojemu je bio uvijek zahvalan to mu je pomogao otkriti bogatstva katoličke vjere. U oujku je 1916. pozvan u vojsku te je kasnije poslan na talijansko bojite, gdje je proveo najveći dio 1917. i 1918. Ratna su iskustva pridonijela duhovnome sazrijevanju ovoga mladića, koji je, kao svjedok ratnih strahota i stavljajući svoju sudbinu u ruke Boje, svim svojim bićem nastojao stupati putem krćanske savrenosti. »Boga zaboraviti nikada! Teiti neprestano za ujedinjenjem s njime. Svaki dan ponajbolje zoru upotrijebiti jedino razmiljanju, molitvi, i to po mogućnosti u blizini Euharistije ili kod sv. Mise. Taj sat mora da bude izvor dana... U tome satu se moraju da stvore planovi za budući dan, tu se svlada sva slabost. Bilo bi grozno, kada ovaj rat ne bi imao nikakove duevne koristi za me! Ne smijem onako ivjeti, kao to sam prije rata ivio, moram započeti novi preporođeni ivot u duhu novog spoznanog katolicizma. Jedini Gospodin neka mi pomogne, jer čovjek sam od sebe ne moe nita!« Tako je 5. veljače 1918. pisao u svojemu dnevniku, dok je jo bio na ratitu. Nakon rata se je vratio u Beč i nastavio je studij (1919.- 1920.), a onda se je preselio u Pariz (1920.-1922.), gdje je pripremao svoju doktorsku disertaciju naslovljenu: »Utjecaj bogosluja na francuske pisce od Chateaubrianda do danas«, kojom je na Sveučilitu u Zagrebu stekao naslov doktora filozofije. Ostatak je svojega kratkog ivota proveo kao profesor na Nadbiskupskoj gimnaziji u Zagrebu, gdje je revno i uzorno vrio svoje staleke dunosti. Časni je sluga Boji Ivan Merz postao poznat nadasve po svojemu apostolskom radu među mladei, prvo u Hrvatskome katoličkom omladinskom savezu, a potom u Hrvatskome orlovskom savezu, kojemu je postao duom i koji je u Hrvatskoj bio prva ustanova Katoličke akcije, kakvu je elio papa Pio XI. Prema Merčevoj zamisli, ta je udruga trebala u prvome redu pridonijeti odgoju probrane skupine apostola svetosti. U tu je svrhu trebala posluiti i liturgijska obnova, kojoj je on bio jedan od prvih promicatelja u hrvatskim krajevima, prethodeći u tome za četrdesetak godina smjernice Drugoga vatikanskog sabora. U svojemu je radu nailazio na nerazumijevanja i tekoće, u kojima je znao očuvati zadivljujući mir, koji je bio plod njegova stalnoga zajednitva s Bogom u molitvi. Po sudu onih koji su ga izbliza poznavali, on je »milju i srcem bio uronjen u nadnaravno«. Uvjeren da je za spas dua najmoćnije sredstvo patnja prikazana Gospodinu, svoje je tjelesne i duevne patnje prikazivao itući blagoslov za svoja apostolska djela te je, uoči same smrti, Gospodinu prinio i svoj mladi ivot za svoje orlove. Preminuo je u Zagrebu 10. svibnja 1928., u 32. godini ivota, ostavivi za sobom glas svetosti, zbog čega se uskoro počelo razmiljati o pokretanju postupka za njegovo proglaenje svetim. Informativni je postupak o glasu njegove svetosti obavljen pri Duhovnome stolu u Zagrebu od 1958. do 1986. Potom je Zbor za proglaenje svetih dao prirediti Poziciju o ivotu, krepostima i glasu svetosti Sluge Bojega, koja je bila predmetom rasprave teologa 19. travnja 2002. i rasprave kardinala i biskupa sljedećeg 5. svibnja. Vaa je Svetost, prihvativi sud spomenutoga Zbora, odredila da se 5. srpnja 2002. proglasi uredba o junačkim krepostima Sluge Bojega. Zbor je za proglaenje svetih potom ispitao slučaj izvanrednoga ozdravljenja to se je 1930. dogodilo na grobu Ivana Merza. Poto su liječnici stručnjaci ustanovili da je ozdravljenje znanstveno neprotumačivo, teolozi su te kardinali i biskupi istoga Zbora izjavili da se ozdravljenje ima pripisati zagovoru Sluge Bojega. Potom je 20. prosinca 2002. u nazočnosti Vae Svetosti proglaena uredba o spomenutome čudu. Tako je otvoren put za uzdignuće časnoga sluge Bojega Ivana Merza na čast oltara.
|
 |